Evo, danas cijeli dan pada kiša i mi smo u kući jutros imale pravu strku.Od 4 slovima četiri kišobrana na stalku je bio samo jedan. ˝Gdje su nam drugi kišobrani?˝-˝Nema ih˝odgovori mi kćer.
Sjećam se za onaj crveni bez njega sam ostala kad sam ga ostavila na ulazu u jedan trgovčki centar i na izlasku više ga nije bilo. Uvjeravali su me da ga je netko uzeo zabunom,ali zbunjuje me to što sam ipak morala ići bez kišobrana doma jer u košari nije bilo niti jednog crvenog kišobrana.Sad sam već pomalo ljuta na svoju kćer,ˇpa kak si ga mogla zaboraviti˝-˝nisam ga zaboravila,kad sam se vraćala doma nije ga više bilo˝-brani se ona.
I tako jutros ljuta,crvena ko paprika, idem na posao bez kišobrana,onaj jedan što je preostao dala sam kćeri,i razmišljam na koga da se ljutim na sebe ili na nju, ili…
A onda mi sine,pa ona uopće nije kriva, nemam se pravo srditi na nju,a ni na sebe, kriv je onaj koji je kišobran uzeo, on je lopov, a poslije si mislim kak i ta mama nije pitala sina ili kćer od kuda ti taj kišobran, ako si ga i posudio jer je padala kiša vrati ga u školu, već će ga njegov vlasnik naći, i tako grintajući došla sam na posao, presvukla se i na povratku kući kupila dva kišobrana.
˝Kaj je ovo˝ pitala me kćer na ulasku u kuću, ˝a ništa jedan kišobran za mene i jedan za tebe˝ i veliki zagrljaj jer, svakom se može dogoditi da zaboravi kišobran, a da ga ne nađe to je sasvim jedna druga priča…..
srdačan pozdrav
Ljiljana
rukotvorinepanda 